Thursday, October 24, 2013

Rakija - čarobni napitak Balkana

Zemlje Balkanskog poluotoka zemlje su burne prošlosti. Istrenirani da vide različitosti, ljudi sve teže vide sličnosti, a ponekad i kada vide, okreću glavu u nevjerici. Teško je, izazovno, u ovom vremenu i prostoru naći pozitivne niti i priče, konce koji spajaju ljude, njihove živote, svakodnevnicu.  Ipak, ovo je baš jedna takva priča – priča o običaju koji spaja ljude, narode ovih prostora, kroz vrijeme i prostor, prošlost i budućnost. O tradiciji, kulturnom i društvenom naslijeđu, običaju, domaćinskom ponosu, aktuelnom trendu, a možda i budućem pozitivnom brendu ovih prostora.  Ovo je priča o rakiji.

Brdoviti Balkan prošaran je jesenjim bojama. Sa tu i tamo pokojim većim gradom, možda, samo možda, jednom metropolom, Balkan krasi pretežno seoski ambijent, kultura i populacija. Jesen je na selu vrijeme spremanja za zimu. Pored zvuka motornih pila,  užurbanih priprema zimnice, za brojna domaćinstva od Makedonije do Austrije, jesen je vrijeme još jednog društvenog običaja – pečenja rakije.  Pečenje ili destilacija rakije, na nivou seoskog domaćinstva, jako je bitan događaj, a sam proizvod – rakija, njen okus, miris, kvalitet,  mjera je uspjeha cjelogodišnjeg napornog rada na imanju tj. voćnjaku. Za razliku od bilo kojeg drugog seoskog proizvoda, rakija, pored upotrebne, nosi i visoku simboličku ili društvenu vrijednost. Posebno za domaćina. Rakija je proizvod koji često nosi, ime ili prezime neke porodice, pa samim time predstavlja i neku vrstu obraza domaćina i domaćinstva.

Teško da postoji neki proizvod koji je u narodima Balkana pronašao širi spektar upotrebe od rakije. Rijetki su oni koji žive ili potiču sa Balkana, koji barem jedom u životu rakiju nisu koristili, konzumirali, na jedan ili ovaj način. Od aperitiva za ručak, vesele čašice uz večeru i provod, ljekovitog obloga za groznice i povećanje temperature, probavne smetnje i probleme,   antiseptika za rane i posjekotine, do anestetika za zubobolje - rakija se koristi za sve i svašta. Zapravo, rakija je pravi čarobni napitak Balkana.

U kućama i domaćinstvima rakija se služi gostima za vjerske i društvene događaje i prilike, a koliko ste nekome bitan gost, često možete prosuditi po tome kojom će vas i kakvom rakijom poslužiti. One najbolje se čuvaju za probrane i drage goste, a čašica od  domaćina, čak i da ne znate raspoznavati dobru od loše, skoro pa obavezno zahtjeva tj. podrazumijeva pozitivan komentar, te koju riječ interesa o nastanku. Služi se i najbolja je uz „mezu“ -  još jednu bitnu balkansku društveno-gurmansku karakteristiku.

Da balkanci vole alkohol nije nikakva tajna. Za razliku od drugih na svijetu, mi alkohol toliko volimo da ga i proizvodimo. Organski proizvod, zasigurno je bolji izbor od brojnih drugih pića. Za razliku od vodki, džinova, viskija, i koktela od dobre rakije glava nikad ne boli. Uz nju se slave rođenja i vjenčanja, oplakuju smrti i ublažuje bol za voljenima. Rakija je dio života na Balkanu.


Moja veza sa rakijom, vezana je za roditelje i nešto što je preraslo iz porodičnog hobija u porodični obrt. Voćnjak na nekoliko dunuma tik izvan Sarajeva i pogledom na sarajevski aerodrom mjesto je gdje se ovih dana pravi jedna od najcjenjenijh sorti rakije –  rakija vilijamovka. Za razliku od dominantne i najzastupljenije sorte na Balkanu -  šljivovice koja se pravi od šljive, vilijamovka rakija se pravi od specifične vrste kruške i u Bosni i Hercegovini relativno je rijetka. Vilijamovku ne treba miješati sa rakijom od obične kruške tzv. „kruškom“.

Rakija se pravi tzv. pečenjem tj. destilacijom rakije u bakrenom kotlu tj. kazanu koji se u narodu, potpuno opravdano, zove i „vesela mašina“. Razlog možete naslutiti. Proizvodnja koja traje i po nekoliko dana zahtjeva i stalni nadzor finalnog proizvoda – rakije, a kako drugačije nego čestom degustacijom. Fermentirana smjesa voća se kuha u kazanu, uz često miješanje, a isparenje tj. alkoholna para prolazi kroz cijevi do drugog kazana koji je ispunjen vodom  i obložen kružno nešto tanjim cijevima. Tako ohlađena para na drugom kraju poprima tečni i finalni oblik i postaje rakija. Rakija prepečenica je rakija koja se dva puta peče tj. destilira.

Nazivi rakija dobijaju se od voća od kojeg se rakija pravi ili iz elementa iz kojeg se dobija miješanjem. Tako se medovača tj. medna rakija dobija miješanjem neke bazne rakije kao što je šljivovica, loza ili  čak i vilijamovka sa medom. Medovača je baš kao i višnjevača, koja se dobija miješanjem sa fermetiranim sirupom od višnje, dosta gušća i slađa nego bazne rakije, te spada u red likera. Pored ovih tu su i rakije koje se prave od jabuke – jabukovača, miješa sa ljekovitim travama – travarica, ili sa orahom – orahovača. Zapravo je konačni ukus rakije skoro pa samo pitanje kreativnosti i ukusa onoga koji je proizvodi.

Srbija već unazad nekoliko godina ima i prepoznatljive rakija barove koji su kulturu konzumacije rakije, nekada isključivo seoskog pića, etablirali u urbanim sredinama i populacijama, kako u estetskom tako i u svakom drugom smislu.  Rakija je od seoskog i seljačkog pića dobila okvir koji joj sa pravom pripada – pića ovog trenutka i pića budućnosti. 

Pozitivan, doduše nešto sporiji, trend urbanizacije i modernizacije kulture rakije primjetan je i u BIH. Unazad 5-7 godina, rakija i kultura rakije je počela „silaziti“  u gradove, pa se sada u popularnim objektima, pa i prestižnim restoranima, umjesto viskija sa ledom, traži upravo rakija. Tamburaši, meza i druženje na Balkanu izgleda je ipak prirodnije i bolje uz čašicu domaćeg nego nekog uvoznog pića. I to je dobro, zapravo jako dobro.

Naime, konzumacija i potražnja za nečim osnovni je preduslov mogućnosti nove industrijske grane – zašto to ne bi bila proizvodnja rakije? „Rakija festival“ i „rakija tour“ samo su neke od manifestacija i mogućnosti iskorištenja ovog autohtonog elementa naroda ovih prostora. Kako u gastronomskom, tako i turističkom pa i ekonomskom smislu.


Čarobni napitak Balkana može biti čak i mnogo više od onoga što trenutno jeste. 

Thursday, October 3, 2013

A šta ako nikad ne bude bolje?


Naša zemlja, ljudi, njihov način razmišljanja, djela ili nedostatak istih, nose jednu vrlo simptomatičnu, nacionalno, geografski, demografski vrlo ravnomjerno raspoređenu, karakteristiku. Svi se nadaju/nadamo da će „biti bolje“. Kako i zašto će biti bolje, zbog čega i na čemu realnom je taj budući boljitak zasnovan, to meni, njima, nama nije jasno. Valjda, tu ulazi u igru vjera, taj element neargumentovanog nadanja, vjere u bolje sutra, čak i onda kada nema ama baš nikakvog realnog uporišta. Biće bolje, akobogda! Tu se ja upitam, a šta ako neće? Šta ako je naša zemlja, društvo imalo svoj vrhunac, najbolje godine i sada smo na putu propadanja? Ekonomski, kulturološki, društveno. Bi li smo prepoznali i da jesmo?  Mojoj djeci će znači biti gore nego meni. A ja nisam ništa uradio da to promijenim. Baš kao ni vi.

Ne mogu se oteti dojmu, da iako svi osjetimo kamo idemo, i da to realno nikako ne može biti dobar smjer, da znakove, signale, velikim slovima ispisane natpise,  vrlo jasne činjenice jednostavno ignorišemo. Možda i ne ignorišemo, ali zapravo nemamo nikakav komentar, a posebno ne akciju, odgovor na to.

Zadnjih desetak godina privatni biznis i poduzetništvo idu iz vrlo lošeg u gore, a bez potpuno jasne definicije šta je najgore. Zadnje tri-četiri godine, zajedno sa mojim prijateljima, koji su također vlasnici firmi u BIH, valjda bodreći jedne druge, komentarišemo kako treba još samo ovu godinu „stisnuti zube“. Govorimo jedni drugima, kako ko preživi ovu godinu, naredne godine biće lakše. Problem u svemu tome je što tako govorimo zadnje četiri godine, a svake godine je gore i gore. Manje posla, manje novca, manje radnika.  Manje novca znači manje događaja, manje sporta, manje kulture, manje muzeja. Manje novca, a više blokiranih računa.

Jednom mjesečno u medijima se pojavljuju natpisi o sve većem broju blokiranih računa firmi. Uz uvećani broj blokiranih računa firmi, ruku pod ruku idu i podaci o većem broju nezaposlenih. Trenutno u BIH broj penzionisanih jednak je broju zaposlenih što je rezultat desetogodišnjeg negativnog trenda, a broj zaposlenih se i dalje kontinuirano smanjuje. I na sve ove podatke, činjenice, novinari, političari, radnici, penzioneri, umjetnici, poduzetnici, ljudi, društvo reaguju kao na vijest o sutrašnjoj vremenskoj prognozi.  Sad je oblačno, ali razvedriće se.  Mora da hoće.

Društvo i društveno-ekonomska kretanja nažalost nisu vremenska prognoza i ništa se ne dešava samo od sebe. Sunce ne mora izaći i sutra ne mora biti bolje. Čak štaviše, sigurno neće biti bolje.  Društvena i ekonomska kretanja vrlo su uzročno-posljedično vezani procesi sa manje-više predvidiljvim rezultatom.  Ako se posljednjih desetak godina kreditno zadužujemo izdavajući obveznice, te zadužujući se kod MMF-a, istovremeno ne stvarajući resurse u privredi koji će moći otplaćivati posuđene pare i kamate, jedini mogući zaključak da će opet i naredne godine biti manje novca i više nezaposlenih. Istovremeno, kako koja vlast dolazi, nesposobna da bilo šta napravi, zadužuje se kako bi „pregrmila“ svoj mandat, a istovremeno bilo kojoj narednoj garnituri vlasti nakon njih otežala tj. pogoršala startnu poziciju. Nova vlast, opet će kao izgovor uzeti prethodnu, naslijeđene dugove, što i jeste realna pozicija, ali će i oni izabrati novo zaduženje, bez  kapaciteta, znanja i sposobnosti da se realne promjene učine. Oni će također proći svoj mandat, drugi će doći i ciklus se nastavlja. Sve do trenutka kada ne budemo bili potpuno siromašni i bijedni. Mnogo više nego što smo to sada.


Jedine brojke koje će rasti, uporedo sa nedostatkom novca, jest stopa kriminala. Pored ovoga rasti će i broj iseljenika, mladih ljudi koji u nedostaku mogućnosti za egzistenciju, kako materijalnu, tako i intelektualnu, kulturnu i duhovnu, odlaze iz ove zemlje. Njihovim odlaskom progresivno će se smanjivati i mogućnost promjena na bolje te ćemo i dalje biti na putu propadanja bez realnih kapaciteta da kao društvo nešto promijenimo.

Naime, ključ propadanja, pored realnih, vrlo osmišljenih nedostataka društvenog sistema i mehanizama za funkcionisanje, jeste nezanje. Neznanje koje je prisutno u svim sferama društva. Od biznisa, kulture, a posebno politike.  Upravo zbog neznanja, nedostatka sposobnih ljudi, sistem je napravljen po mjeri neznalica i nesposobnih, koji će i nas i njih odvesti na put propadanja. Upravo zbog neznanja, danas imamo političare, šefove stranaka koji su bili mesari, vodoinstalateri,  portiri, koji realno nemaju znanje, sposobnost, a ni iskren motiv da stvari promijene.  Ako ne bude mladih, a neće ih biti, sistem kakav trenutno jeste, može biti samo gori. 

Ako ste mišljenja da gorih, korumpiranijih i nesposobnijih političara ne može biti, sačekajte još desetak godina. Da li vam sadašnja mlađa generacija, po onome što zna, onome o čemu je i kako učila, i na šta se mogla ugledati, obećava bolje ili obećava gore od onoga u čemu mi živimo? Ako smo mi imali ovakve političare, primitivce i neznalice za meritorne prvake društva naša djeca, ako ništa ne promijenimo, mogu imati samo gore.
Kažemo, tješimo se, biće, mora biti bolje. 

A šta ako nikada ne bude bolje?


Samo od sebe sigurno neće.

Saturday, March 9, 2013

Tegobom do zvijezda


Baš u ovo doba prošle godine, sada već bivša djevojka, lobirala je odlazak u jedno amsterdamsko kino. Bilo je vrijeme Festivala međunarodnog dokumentarnog filma u Amsterdamu (IDFA), inače vrlo poznatog i priznatog festivala tog tipa. Nisam pasionirani ljubitelj niti znalac filmske umjetnosti niti filmova, ali pogledati dobar film volim. Voljela je bosanca i hercegovca, pa otuda i sugestija da se ide gledati baš film čija je radnja smještena u našoj zemlji. Iako program nisam niti pogledao, baš kao ni raspitao se o nazivu, priči filma, znao sam o čemu će biti. Na jedan ili drugi način o prošlosti, o ratu, o tegobi. Nisam htio da idem, ali sam na kraju popustio pod pritiskom. Pogriješio iznova. Očekivano, radnja filma je bila smještena u ratnu Bosnu i Hercegovinu, a tema filma je bila trgovina ženama koja je u ratnom periodu cvala u našoj zemlji. Brutalnost filma i scena, tjerala je i moj pogled od ekrana. Moja djevojka je par puta i zaplakala, tražila da izađemo i prestanem gledati film. Nisam htio, insisitirao sam sada kada smo došli, da ga odgledamo do kraja. I jesmo. Taj dan čitava je publika dobila dozu najčišće i najteže bosanske tegobe, koju ni veseo i opušten grad, kao što je Amsterdam, nije mogao da odagna narednih dana i mjeseci. To je bila lekcija, nova za nju, za mene stara, da bosansko-hercegovačke filmove i filmove o bosni i hercegovini jednostavno ne treba gledati. Nije zdravo.

Ovogodišnji filmski festival Berlinale počinjao je baš tu sedmicu kada sam bio u Berlinu. Filmskoj industriji, možda čak više nego publici, jako bitan događaj. Upravo berlinska smotra i eventualni zapažen nastup, brojnim režiserima, autorima i glumcima znači odškrinuta vrata prema zvjezdanom  filmskom nebu. Evropskom, pa možda i američkom.  Ovog puta na sugestiju sestre, biramo film hrvatskog autora Bobe Jeličića, čija je radnja smještena u Bosni i Hercegovini, u Mostaru. Premijera, ali za mene bez iščekivanja. Znao sam o čemu će biti. Znao sam da idem po još jednu dozu.

„Obrana i zaštita“ film je o Slavku, hrvatu u postkonfliktnom Mostaru, mjestu izražene, što realne, što artificijalne podjele među ljudima, mjestu sukoba, što realne, što artificijelne dezorijentiranosti, a sigurno mjestu stagnacije. Glavni lik kojeg tumači odlični Bogdan Diklić, na rascjepu je između moralno i emotivno ispravnog izbora odlaska na dženazu svom netom umrlom prijatelju, bošnjaku, sa „one tamo“ strane Neretve, i nametnutog okvira ponašanja, podjele i potrebe za pripadnošću i izborom „svoje“ strane grada. Jačina moralne dileme, koja naglašava prisutnost podjele i efekat prethodnog rata i na najbanalnije, pa i najmorbidnije elemente svakodnevog života – ritual i običaj oproštaja od pokojnika, dodatno je pojačana Slavkovim strahom od gubljenja pozicije u očima pripadnika „svog naroda“. Ovaj strah predstavljen kroz kontinuiranu zabrinutost da li ga jedan od zvaničnika kantona, očigledno hrvatske nacionalne pripadnosti, a od kojeg je Slavko tražio ili očekuje rješenje publici nepoznatog problema,  koninutirano izbjegava. Rezultat je to, nanova straha, da ga je tom zvaničniku, Slavka neko od „njegovih“ okrarakterisao kao nekoga ko se druži, komunicira tj. nije razdvojen od „onih tamo“. Straha od društva i instutucija koje preferiraju podjelu. Film je prepun izuzetno dugih, tjeskobnih kadrova, a većina je snimana kamerom iz ruke, koja naglašava dezorijentirnost. Fokus je konstantno na licima i likovima ljudi, a pozadina, grad u kojem se radnja dešava, i na jednoj i drugoj obali, u mutnom. Čini mi se sličnog razloga,  fokusa na lik, dramu i tegobu kroz koju Slavko prolazi. Kako sam režiser reče to je bilo neophodno, kako, pazite, parafraziraću, „film ne bi izgledao na razglednicu, obzirom da na prelijepe predjele u samom gradu“. Film završava bez posebnog rezultata, Slavko je otišao na dženazu, a zvaničnik od kojeg očekuje sastanak i rješenje nekog problema, ga ipak na kraju poziva, te se film završava čekanjem zvaničnika da ga primi.

Težak i  tjeskoban film. Većina bi ljudi rekla i reći će realan. No, zaista je li i potreban? Šta je autor htio reći, postići sem publici dati novu dozu tegobe? U sesiji pitanja i odgovora, kaže htio je konstatirati realno stanje u Mostaru, obzirom da je on sam rodom iz tog grada. Inače živi u Hrvatskoj.  Htio sam ga pitati, zašto nije snimio sličan film u Vukovaru, sigurno mjestu gdje ima iste ako ne veće tjeskobe i frustracije. Htio sam ga pitati zašto nije snimio film o nekom Nedeljku i Anti, pa pokazao razrušeni i neobnovljeni Vukovar u srcu evropske Hrvatske. Htio sam ga pitati smatra li da 20.000 ljudi koji se protive ćirilici u Vukovaru, imaju dovoljno straha, otpora, mržnje prema drugačijem za jedan berlinski film? Ali nisam.
No, jesam se javio za riječ. Rekao sam da sam nevoljko došao da gledam, jer sam znao da će film biti tegoban, i da mi je zapravo dojadilo slušati i gledati tjeskobne filmove o Bosni i Hercegovini. Pitao sam ga da li misli da li će, kada i da li će ikada filmski umjetnici i radnici uspjeti naći inspiraciju za film čija je radnja u Bosni i Hercegovini ili vezan za Bosnu i Hercegovinu, a da ne bude vezan za rat. U narodu rečeno, da ne bude crnjak. Režiseru se pitanje nije svidjelo, te je rekao kako bi mogli snimati u ružičastoj perspektivi i praviti se da to nije tako, ali to ne bi bilo realno i da bi to bila fikcija. Bobo je dobio je aplauz, a ja nisam dobio priliku da repliciram. Da jesam pitao bih ga slijedeće.

Pitao bih ga, kada i ako je šetao Berlinom, da li je možda vidio centralni dio grada, gdje okruženi i ograđeni bilboardima bukvalno u blatu i ruševinanama, u šatorima koji podsjećaju na indijanske, samo napravljeni od otpada, u 2013 godini, u glavnom gradu moćne Njemačke žive beskućnici. Bolesni, prljavi, jadni, škart tog sistema. Rekao bih mali konflikt sa crvenim tepihom festivala. Je li ikada bio u Parizu, gradu svjetlosti, i vidio hiljade beskućnika koji spavaju po ulicama? Morala dilema za parižane. Je li bio u Briselu i vidio romske porodice kako žive u holu željezničke stanice u centru grada, na dušecima, okruženi koferima, prljavštini i propuhu? Strahuju li oni od EU administracije? Pitao bih ga je li mogao snimiti film o ljubavi koja prevazilazi granice, kojih Mostar sigurno ima. Pitao bih ga je li mogao snimiti film o mladim ljudima, koji i u takvom, post-konfliktnom društvu uspjevaju i postaju poznate i priznate ličnosti. O mladim i uspješnim bosancima i hercegovcima koji rade u Google-u, Svjetskoj Banci, IMF-u itd?. Htio sam ga pitati da li misli da je mogao pokloniti svom gradu film kojim će se mostarci ponositi? Je li mogao svojoj Hercegovini pokloniti film o prelijepoj pećini Vjetrenici, Hutovom Blatu, mladom hercegovcu koji se vraća u Hercegovinu i uživa u prelijepom suncu, ukusnoj hrani, lijepim mostarkama, mirisnim mostarskim noćima i ledenoj Neretvi?  Može li se snimiti film o Tim Clancy-iju, amerikancu koji je u našoj zemlji, posebno u Hercegovini, pronašao veću radost i zadovoljstvo životom nego bilo gdje drugo na svijetu? Možda se mogao snimiti film o uspješnim društvima zapada, konfliktima i rješenjima koje su ta društva našla da bi sada živjela u miru?

Mogao je i može se. I to je također realno stanje stvari. I to je konstatacija situacije, samo je pepsektiva i svrha malo drugačija. Nikakva fikcija, samo zbilja, tačnije dio iste.  Za publiku pozitivnija, edukativnija i inspirativnija. Pokazati da se može i treba bolje. Da se može uspjeti i može živjeti. Biti pobjednik,a ne gubitnik. Stvar je izbora i interesa. Možda i umijeća.

Nije nikakvo umijeće u pustinji naći zrno pijeska, niti u moru naći slanu vodu. Za mene je umjetnost u pustinji pronaći život, na moru vidjeti kopno. Umjetnost, a kad se baviš javnim poslom i obaveza. Baš kao što bi afirmacija zemlje morala biti obaveza za radove koji se finansiraju parama te zemlje, u ovom slučaju Fondacije za kinematografiju BIH.
Naime, od tegobnog filma, zemlja neće imati nikakve koristi. Od pozitivnog, isto realnog, ipak hoće. Zašto ove druge ne stimulisati i dodijeljivati više poena pri evaluaciji projekata koji će se finansirati parama iz proračuna. Pa možda se onda nakon neke berlinske premijere sa Hercegovinom i Bosnom u glavnim ulogama, ne čuju tegobni uzdasi i zabrinuta pitanja iz publike „da li ima konflikta i sada“ i je li sada sigurno u našoj zemlji. Možda se tada umjesto uzdaha tegobe, čuju uzdasi oduševljenja prirodom, planinom, toplinom ljudi, a misli u glavama publike budu „moram tu zemlju vidjeti“. To bi nam bilo svima korisnije.

No problem u tome svemu tome, što je izgleda put do zvijezda popločan jedino pričama o bosanskom konfliktu, patnji i stradanju. Problem je što, na kraju, svima njima jedino bitno doći do festivala i festivalskih zvijezda, a najbrži put je tegobnim pričama. Oproban recept rekao bih.

BH tegobom do filmskih evropskih zvijezda. Moram reći da vam ne želim uspjeh u radu.

Sunday, June 17, 2012

Oko zaduživanja se svi slažu



Ima li alternative MMF kreditu?

Prije otprilike dva-tri mjeseca vlasti u Federaciji BiH započele su sa kampanjom u medijima oko toga kako je situacija u budžetu alarmantna i kako je jedini izlaz novo zaduživanje kod MMF-a. Naravno, nisu zaboravili napomenuti kako je aktuelna situacija zapravo zasluga prošle garniture vlasti. No, također, ono što nije rečeno jeste šta je to što je aktualna vlast učinila kada je u pitanju ekonomski rast kao pretpostavka rješenja aktuelne dubioze?

Priča o ekonomskim temama bez upotrebe i spominjanja bilo kakvih mjerljivih indikatora uspjeha ili neuspjeha, jasne i koncizne strategije, praksa je koja domaćim političarima ostavlja dovoljno prostora za manevrisanje. Također je praksa koja sprječava procjenu uspjeha tj. neuspjeha bilo kakve ekonomske politike, plana ili programa. Zapitajte se kada ste zadnji put i da li ste, zapravo, ikada čuli nekog od naših političara da govori u jasnim i konciznim brojkama kada su u pitanju rezultati koje njihovi potezi trebaju da generišu?

Kao i obično, u skladu sa svim karakteristikama medijske manipulacije, aktuelno preusmjeravanje pažnje sa ekonomskog problema i aktivnosti ka zaduživanju od mlijardu KM, potpuno je potisnuto iz javnog etera usljed još jedne artificijalne političke krize. Ako je MMF kredit jedini spas, kako će aktuelna situacija uticati na mogućnost pregovora, a posebno implementiranja kredita i obaveza? Kad se treba zadužiti onda ništa nije problem jer kako vidim, sve ide ubrzanim koracima. 

Informaciju o novom planiranom zaduženju kod MMF-a lično sam primio kao vrlo šokantnu. Komuniciranje kredita kao jedine opcije za spas BiH od bankrota i prihvatanje takve teze per se od strane opšte, ali posebno stručne javnosti također mi je bila izuzetno neshvatljiva. Prosto je nevjerovatno kako se ovaj potez u javnosti nametnuo kao jedini i kao logičan. Dakle, kreditnim zaduženjem se želi riješiti prethodno kreditno zaduženje. Dakle, kreditom da se plati kredit.

Hajde da iskoristimo analogiju firme koja ima problema kao naša zemlja.  Kompanija koja uzme kredit, ne uspije biti produktivna i vratiti prethodno preuzete obaveze, a pri tom niti servisirati tekuće fiksne troškove, želi se zadužit. Posebno je pitanje da li bi bilo koja banka, nekome ko je zadužen i nije uspio vratiti postojeći, odobrila novi kredit. Obzirom da banke dodjeljuju kredite procjenjujući mogućnost dužnika da ga vrati, čisto sumnjam, ali evo zato je tu MMF. Idemo dalje. Lijepa naša - firma ovim zaduženjem povećava aktuelne i sve buduće fiksne troškove. To je nadam se svima jasno. Šta se dešava kada se kredit dobije? Dakle, firma ima sada povećane tekuće ali i sve buduće fiksne troškove, a produktivnost je i dalje na nivou koji nije uspijevao da zadovolji niti obaveze nastale prethodno preuzetim kreditom, a posebno niti tekuće obaveze. Kuda ide ta firma, koja bez povećane produktivnosti i sposobnosti generisanja novca, ima povećane fiksne troškove? U bankrot.

Lično imam problem sa tim da me neko zadužuje za bilo kakvu sumu bez mog odobrenja, pitanja ili konsultacije. Obzirom da me niko nije pitao, a hoće da me lično zaduže kao i svakog pojedinačnog građanina BiH sa dodatnih 324 KM, povrh onih postojećih  (iznos kredita / broj stanovnika)  imam potrebu o tome da govorim, a posebno da ponudim alternative. Nisam neki poseban ekonomski ekspert, niti profesor, no imam obrazovanje, ali još bitnije, očigledno oskudnu sposobnost logičnog razmišljanja.

Ako država nije bila sposobna da servisira prethodni kredit niti aktuelnu potrošnju, odakle hrabrost i koja je to ekonomska logika nalaže da se ta ista država treba dodatno zadužiti?
Zašto se kreditno zaduženje nameće kao jedino rješenje, pogotovo kada to jednostavno nije istina. Kreditno zaduženje nije jedina moguća kratkoročna mjera. Mogućnosti su brojne, a evo ja ću predložiti ovaj put jednu. Možda je tačna, možda je pogrešna, no u svakom slučaju je alternativa koju treba razmotriti, te u svakom slučaju će okrenuti diskusiju u produktivnijem pravcu – pravcu traženja alternativa, a ne prihvatanja samo jednog rješenja.

Ako BiH nije sposobna da u 261 radnom danu (ako ne brojimo praznike) u godini kreira dovoljnu količinu novca, a poreska uprava da prikupi dovoljnu količinu novca, zašto ne bismo jednostavno duže radili? BDP se može obračunati i po danu, te količina prikupljenog poreza također po danu, pa i po radnom satu.  Zašto onda, prvenstveno državne službe ne bi radile dan više ili koji sat više? Naravno, bez povećanja troškova plata koje bi u tom slučaju bile realno jedino bitno troškovno uvećanje.

Kako stvoriti dodatnih 423 miliona KM za jednu godinu dana?

Prosjek prihoda od PDV-a u mjesecu januaru 2011 i 2012 godini iznosi 435 miliona KM. Neradnih dana u januaru u FBiH je bilo dva, a u Republici Srpskoj čak pet. Ako posmatramo to na nivou BiH kao skupa dva entiteta znači da se ukupno nije radilo u prosjeku 3,5 radnih dana. To znači da u prosjeku za 18,5 radnih dana skupilo 435 miliona KM ili 23,5 miliona KM po radnom danu. Ako bi smanjili broj neradnih dana u januaru za 1,5 radni dan na nivou BiH ili za 3 dana u Republici Srpskoj, već bi se, i to samo u januaru, prikupilo 35,25 miliona KM više PDV-a. Kažete još je to daleko od 300 miliona koji nedostaju, ali evo 10% smo već skupili. Ako bi primjenili sličnu logiku na svih dvanaest mjeseci tj. mjesečno ukinuli jedan slobodan dan u mjesecu tj. imali dodatnih 96 radnih sati u godini po stopi prikupljanja PDV-a u mjesecu januaru (koja statistički ima skoro pa najnižu stopu) kreirali bismo samo  za 1 godinu dana 423 miliona KM. Ili, pošto smo evo već u polovici 2012 godine, znači do slijedećeg juna/jula imamo priliku to uraditi, a da se ne zadužimo.

Eto jedne ideje, jedne alternative, a ima ih mnogo i to ovih koje se kratkoročno mogu realizirati, tačnije mnogo brže nego što je realno moguće popraviti tj. poboljšati produktivnost i efikasnost države. Od veće kontrole naplate poreza, pa do kupovine domaćih prozivoda. Ima ih najmanje deset, ali se ipak najlakše zadužiti tj. zadužiti mene, vas, nas.


To je potez koji pokazuje nesposobnost i nedostatak želje rješavanja ekonomskih problema.
Koji to ekonomski plan i program tj. koja je ekonomska projekcija sačinjena koja pokazuje da se kreditno zaduživanje može isfinansirati i vratiti i kakve će to posljedice imati po BH stanovnike i privredu?

Jasno je da je svaka prethodna, a vidimo i aktuelna vlast bila nesposobna kreirati ekonomsko okruženje koje bi rezultairalo povećanjem ekonomske aktivnosti. Ako se zadužimo, koje su to aktivnosti koje će dovesti do neophodnog povećanja ekonomske aktivnosti? I još bitnije na koji način. Volio bih da neko od predstavnika vlasti iznese ekonomski plan, sa konkretnim koracima i mjerljivim projekcijama koje ćemo moći analizirati, a u svakom slučaju ocijenti nakon određenog vremenskog perioda.  Činjenica je da se u godinu dana situacija neće bitno moći promijeniti. Sposobnost države i državnog aparata ne ulijeva ama baš nikakvo povjerenje, niti se trude da predstave po kojem planu će se utrošiti dobijena sredstva. Na šta mi kao poreski obveznici trebamo da računamo kao nadu da će država ipak moći vratiti novac bez povećanja nameta na građane i privredu?

Možda na povećane strane investicije? Na FIPA agenciju u kojoj zamjenica direktorice u intervjuu u zadnjem broju Business magazina tri puta spominje kako se „iskreno nada“ da će biti investicija. Bez spominjanja konkretne strategije, interesnih tržišta, projekcija i planiranih načina da se ciljevi (ako su uopšte definirani) ostvare?  Znači mi se kao zemlja „iskreno nadamo“ da ćemo privući investicija – dakle tu smo pasivni, uzdamo se u mistične i surealne sile investitora, koji će na cijeloj planeti baš da se odluče za Bosnu i Hercegovinu, zemlju sa tri predsjednika, 14 (ili više) parlamenata. Hoće sigurno.

Zašto FIPA npr. nema targete koje treba da postigne kada su u pitanju prilivi stranih investicija? Bave se promocijom, to je OK, no svaka promocija mora da ima rezultata. Koji je plan i koja je strategija aktivnosti FIPA-e koja će osigurati da se strane investicije povećaju? Ne zna se.

Gdje će se i kako potrošiti ta (kreditna) sredstva i koji stepen prinosa na tu investiciju (potrošnju) možemo očekivati?

Ni to se ne zna.

No niko ne postavlja pitanja. Niti profesori, niti pozicija, niti opozicija.

Oko zaduživanja se svi slažu.

Jer, na kraju, za ništa drugo nisu ni sposobni.