Oko zaduživanja se svi slažu

Ima li alternative MMF kreditu?

Prije otprilike dva-tri mjeseca vlasti u Federaciji BiH započele su sa kampanjom u medijima oko toga kako je situacija u budžetu alarmantna i kako je jedini izlaz novo zaduživanje kod MMF-a. Naravno, nisu zaboravili napomenuti kako je aktuelna situacija zapravo zasluga prošle garniture vlasti. No, također, ono što nije rečeno jeste šta je to što je aktualna vlast učinila kada je u pitanju ekonomski rast kao pretpostavka rješenja aktuelne dubioze?

Priča o ekonomskim temama bez upotrebe i spominjanja bilo kakvih mjerljivih indikatora uspjeha ili neuspjeha, jasne i koncizne strategije, praksa je koja domaćim političarima ostavlja dovoljno prostora za manevrisanje. Također je praksa koja sprječava procjenu uspjeha tj. neuspjeha bilo kakve ekonomske politike, plana ili programa. Zapitajte se kada ste zadnji put i da li ste, zapravo, ikada čuli nekog od naših političara da govori u jasnim i konciznim brojkama kada su u pitanju rezultati koje njihovi potezi trebaju da generišu?

Kao i obično, u skladu sa svim karakteristikama medijske manipulacije, aktuelno preusmjeravanje pažnje sa ekonomskog problema i aktivnosti ka zaduživanju od mlijardu KM, potpuno je potisnuto iz javnog etera usljed još jedne artificijalne političke krize. Ako je MMF kredit jedini spas, kako će aktuelna situacija uticati na mogućnost pregovora, a posebno implementiranja kredita i obaveza? Kad se treba zadužiti onda ništa nije problem jer kako vidim, sve ide ubrzanim koracima. 

Informaciju o novom planiranom zaduženju kod MMF-a lično sam primio kao vrlo šokantnu. Komuniciranje kredita kao jedine opcije za spas BiH od bankrota i prihvatanje takve teze per se od strane opšte, ali posebno stručne javnosti također mi je bila izuzetno neshvatljiva. Prosto je nevjerovatno kako se ovaj potez u javnosti nametnuo kao jedini i kao logičan. Dakle, kreditnim zaduženjem se želi riješiti prethodno kreditno zaduženje. Dakle, kreditom da se plati kredit.

Hajde da iskoristimo analogiju firme koja ima problema kao naša zemlja.  Kompanija koja uzme kredit, ne uspije biti produktivna i vratiti prethodno preuzete obaveze, a pri tom niti servisirati tekuće fiksne troškove, želi se zadužit. Posebno je pitanje da li bi bilo koja banka, nekome ko je zadužen i nije uspio vratiti postojeći, odobrila novi kredit. Obzirom da banke dodjeljuju kredite procjenjujući mogućnost dužnika da ga vrati, čisto sumnjam, ali evo zato je tu MMF. Idemo dalje. Lijepa naša - firma ovim zaduženjem povećava aktuelne i sve buduće fiksne troškove. To je nadam se svima jasno. Šta se dešava kada se kredit dobije? Dakle, firma ima sada povećane tekuće ali i sve buduće fiksne troškove, a produktivnost je i dalje na nivou koji nije uspijevao da zadovolji niti obaveze nastale prethodno preuzetim kreditom, a posebno niti tekuće obaveze. Kuda ide ta firma, koja bez povećane produktivnosti i sposobnosti generisanja novca, ima povećane fiksne troškove? U bankrot.

Lično imam problem sa tim da me neko zadužuje za bilo kakvu sumu bez mog odobrenja, pitanja ili konsultacije. Obzirom da me niko nije pitao, a hoće da me lično zaduže kao i svakog pojedinačnog građanina BiH sa dodatnih 324 KM, povrh onih postojećih  (iznos kredita / broj stanovnika)  imam potrebu o tome da govorim, a posebno da ponudim alternative. Nisam neki poseban ekonomski ekspert, niti profesor, no imam obrazovanje, ali još bitnije, očigledno oskudnu sposobnost logičnog razmišljanja.

Ako država nije bila sposobna da servisira prethodni kredit niti aktuelnu potrošnju, odakle hrabrost i koja je to ekonomska logika nalaže da se ta ista država treba dodatno zadužiti?

Zašto se kreditno zaduženje nameće kao jedino rješenje, pogotovo kada to jednostavno nije istina. Kreditno zaduženje nije jedina moguća kratkoročna mjera. Mogućnosti su brojne, a evo ja ću predložiti ovaj put jednu. Možda je tačna, možda je pogrešna, no u svakom slučaju je alternativa koju treba razmotriti, te u svakom slučaju će okrenuti diskusiju u produktivnijem pravcu – pravcu traženja alternativa, a ne prihvatanja samo jednog rješenja.

Ako BiH nije sposobna da u 261 radnom danu (ako ne brojimo praznike) u godini kreira dovoljnu količinu novca, a poreska uprava da prikupi dovoljnu količinu novca, zašto ne bismo jednostavno duže radili? BDP se može obračunati i po danu, te količina prikupljenog poreza također po danu, pa i po radnom satu.  Zašto onda, prvenstveno državne službe ne bi radile dan više ili koji sat više? Naravno, bez povećanja troškova plata koje bi u tom slučaju bile realno jedino bitno troškovno uvećanje.

Kako stvoriti dodatnih 423 miliona KM za jednu godinu dana?

Prosjek prihoda od PDV-a u mjesecu januaru 2011 i 2012 godini iznosi 435 miliona KM. Neradnih dana u januaru u FBiH je bilo dva, a u Republici Srpskoj čak pet. Ako posmatramo to na nivou BiH kao skupa dva entiteta znači da se ukupno nije radilo u prosjeku 3,5 radnih dana. To znači da u prosjeku za 18,5 radnih dana skupilo 435 miliona KM ili 23,5 miliona KM po radnom danu. Ako bi smanjili broj neradnih dana u januaru za 1,5 radni dan na nivou BiH ili za 3 dana u Republici Srpskoj, već bi se, i to samo u januaru, prikupilo 35,25 miliona KM više PDV-a. Kažete još je to daleko od 300 miliona koji nedostaju, ali evo 10% smo već skupili. Ako bi primjenili sličnu logiku na svih dvanaest mjeseci tj. mjesečno ukinuli jedan slobodan dan u mjesecu tj. imali dodatnih 96 radnih sati u godini po stopi prikupljanja PDV-a u mjesecu januaru (koja statistički ima skoro pa najnižu stopu) kreirali bismo samo  za 1 godinu dana 423 miliona KM. Ili, pošto smo evo već u polovici 2012 godine, znači do slijedećeg juna/jula imamo priliku to uraditi, a da se ne zadužimo.

Eto jedne ideje, jedne alternative, a ima ih mnogo i to ovih koje se kratkoročno mogu realizirati, tačnije mnogo brže nego što je realno moguće popraviti tj. poboljšati produktivnost i efikasnost države. Od veće kontrole naplate poreza, pa do kupovine domaćih prozivoda. Ima ih najmanje deset, ali se ipak najlakše zadužiti tj. zadužiti mene, vas, nas.

To je potez koji pokazuje nesposobnost i nedostatak želje rješavanja ekonomskih problema.

Koji to ekonomski plan i program tj. koja je ekonomska projekcija sačinjena koja pokazuje da se kreditno zaduživanje može isfinansirati i vratiti i kakve će to posljedice imati po BH stanovnike i privredu?

Jasno je da je svaka prethodna, a vidimo i aktuelna vlast bila nesposobna kreirati ekonomsko okruženje koje bi rezultairalo povećanjem ekonomske aktivnosti. Ako se zadužimo, koje su to aktivnosti koje će dovesti do neophodnog povećanja ekonomske aktivnosti? I još bitnije na koji način. Volio bih da neko od predstavnika vlasti iznese ekonomski plan, sa konkretnim koracima i mjerljivim projekcijama koje ćemo moći analizirati, a u svakom slučaju ocijenti nakon određenog vremenskog perioda.  Činjenica je da se u godinu dana situacija neće bitno moći promijeniti. Sposobnost države i državnog aparata ne ulijeva ama baš nikakvo povjerenje, niti se trude da predstave po kojem planu će se utrošiti dobijena sredstva. Na šta mi kao poreski obveznici trebamo da računamo kao nadu da će država ipak moći vratiti novac bez povećanja nameta na građane i privredu?

Možda na povećane strane investicije? Na FIPA agenciju u kojoj zamjenica direktorice u intervjuu u zadnjem broju Business magazina tri puta spominje kako se „iskreno nada“ da će biti investicija. Bez spominjanja konkretne strategije, interesnih tržišta, projekcija i planiranih načina da se ciljevi (ako su uopšte definirani) ostvare?  Znači mi se kao zemlja „iskreno nadamo“ da ćemo privući investicija – dakle tu smo pasivni, uzdamo se u mistične i surealne sile investitora, koji će na cijeloj planeti baš da se odluče za Bosnu i Hercegovinu, zemlju sa tri predsjednika, 14 (ili više) parlamenata. Hoće sigurno.

Zašto FIPA npr. nema targete koje treba da postigne kada su u pitanju prilivi stranih investicija? Bave se promocijom, to je OK, no svaka promocija mora da ima rezultata. Koji je plan i koja je strategija aktivnosti FIPA-e koja će osigurati da se strane investicije povećaju? Ne zna se.

Gdje će se i kako potrošiti ta (kreditna) sredstva i koji stepen prinosa na tu investiciju (potrošnju) možemo očekivati?

Ni to se ne zna.

No niko ne postavlja pitanja. Niti profesori, niti pozicija, niti opozicija.

Oko zaduživanja se svi slažu.

Jer, na kraju, za ništa drugo nisu ni sposobni.