Naša zemlja, ljudi, njihov
način razmišljanja, djela ili nedostatak istih, nose jednu vrlo simptomatičnu,
nacionalno, geografski, demografski vrlo ravnomjerno raspoređenu,
karakteristiku. Svi se nadaju/nadamo da će „biti bolje“. Kako i zašto će biti
bolje, zbog čega i na čemu realnom je taj budući boljitak zasnovan, to meni,
njima, nama nije jasno. Valjda, tu ulazi u igru vjera, taj element neargumentovanog
nadanja, vjere u bolje sutra, čak i onda kada nema ama baš nikakvog realnog
uporišta. Biće bolje, akobogda! Tu se ja upitam, a šta ako neće? Šta ako je
naša zemlja, društvo imalo svoj vrhunac, najbolje godine i sada smo na putu
propadanja? Ekonomski, kulturološki, društveno. Bi li smo prepoznali i da
jesmo? Mojoj djeci će znači biti gore
nego meni. A ja nisam ništa uradio da to promijenim. Baš kao ni vi.
Ne mogu se oteti dojmu, da
iako svi osjetimo kamo idemo, i da to realno nikako ne može biti dobar smjer,
da znakove, signale, velikim slovima ispisane natpise, vrlo jasne činjenice jednostavno ignorišemo.
Možda i ne ignorišemo, ali zapravo nemamo nikakav komentar, a posebno ne akciju,
odgovor na to.
Zadnjih desetak godina
privatni biznis i poduzetništvo idu iz vrlo lošeg u gore, a bez potpuno jasne
definicije šta je najgore. Zadnje tri-četiri godine, zajedno sa mojim
prijateljima, koji su također vlasnici firmi u BIH, valjda bodreći jedne druge,
komentarišemo kako treba još samo ovu godinu „stisnuti zube“. Govorimo jedni
drugima, kako ko preživi ovu godinu, naredne godine biće lakše. Problem u svemu
tome je što tako govorimo zadnje četiri godine, a svake godine je gore i gore.
Manje posla, manje novca, manje radnika.
Manje novca znači manje događaja, manje sporta, manje kulture, manje
muzeja. Manje novca, a više blokiranih računa.
Jednom mjesečno u medijima
se pojavljuju natpisi o sve većem broju blokiranih računa firmi. Uz uvećani
broj blokiranih računa firmi, ruku pod ruku idu i podaci o većem broju
nezaposlenih. Trenutno u BIH broj penzionisanih jednak je broju zaposlenih što
je rezultat desetogodišnjeg negativnog trenda, a broj zaposlenih se i dalje
kontinuirano smanjuje. I na sve ove podatke, činjenice, novinari, političari,
radnici, penzioneri, umjetnici, poduzetnici, ljudi, društvo reaguju kao na
vijest o sutrašnjoj vremenskoj prognozi. Sad je oblačno, ali razvedriće se. Mora da hoće.
Društvo i
društveno-ekonomska kretanja nažalost nisu vremenska prognoza i ništa se ne
dešava samo od sebe. Sunce ne mora izaći i sutra ne mora biti bolje. Čak štaviše,
sigurno neće biti bolje. Društvena i
ekonomska kretanja vrlo su uzročno-posljedično vezani procesi sa manje-više
predvidiljvim rezultatom. Ako se
posljednjih desetak godina kreditno zadužujemo izdavajući obveznice, te
zadužujući se kod MMF-a, istovremeno ne stvarajući resurse u privredi koji će
moći otplaćivati posuđene pare i kamate, jedini mogući zaključak da će opet i naredne
godine biti manje novca i više nezaposlenih. Istovremeno, kako koja vlast
dolazi, nesposobna da bilo šta napravi, zadužuje se kako bi „pregrmila“ svoj
mandat, a istovremeno bilo kojoj narednoj garnituri vlasti nakon njih otežala
tj. pogoršala startnu poziciju. Nova vlast, opet će kao izgovor uzeti
prethodnu, naslijeđene dugove, što i jeste realna pozicija, ali će i oni
izabrati novo zaduženje, bez kapaciteta,
znanja i sposobnosti da se realne promjene učine. Oni će također proći svoj
mandat, drugi će doći i ciklus se nastavlja. Sve do trenutka kada ne budemo
bili potpuno siromašni i bijedni. Mnogo više nego što smo to sada.
Jedine brojke koje će
rasti, uporedo sa nedostatkom novca, jest stopa kriminala. Pored ovoga rasti će
i broj iseljenika, mladih ljudi koji u nedostaku mogućnosti za egzistenciju,
kako materijalnu, tako i intelektualnu, kulturnu i duhovnu, odlaze iz ove
zemlje. Njihovim odlaskom progresivno će se smanjivati i mogućnost promjena na
bolje te ćemo i dalje biti na putu propadanja bez realnih kapaciteta da kao
društvo nešto promijenimo.
Naime, ključ propadanja,
pored realnih, vrlo osmišljenih nedostataka društvenog sistema i mehanizama za
funkcionisanje, jeste nezanje. Neznanje koje je prisutno u svim sferama
društva. Od biznisa, kulture, a posebno politike. Upravo zbog neznanja, nedostatka sposobnih
ljudi, sistem je napravljen po mjeri neznalica i nesposobnih, koji će i nas i
njih odvesti na put propadanja. Upravo zbog neznanja, danas imamo političare,
šefove stranaka koji su bili mesari, vodoinstalateri, portiri, koji realno nemaju znanje,
sposobnost, a ni iskren motiv da stvari promijene. Ako ne bude mladih, a neće ih biti, sistem
kakav trenutno jeste, može biti samo gori.
Ako ste mišljenja da gorih,
korumpiranijih i nesposobnijih političara ne može biti, sačekajte još desetak
godina. Da li vam sadašnja mlađa generacija, po onome što zna, onome o čemu je
i kako učila, i na šta se mogla ugledati, obećava bolje ili obećava gore od
onoga u čemu mi živimo? Ako smo mi imali ovakve političare, primitivce i
neznalice za meritorne prvake društva naša djeca, ako ništa ne promijenimo,
mogu imati samo gore.
Kažemo, tješimo se, biće,
mora biti bolje.
A šta ako nikada ne bude bolje?
Samo od sebe sigurno neće.
No comments:
Post a Comment