Thursday, October 3, 2013

A šta ako nikad ne bude bolje?


Naša zemlja, ljudi, njihov način razmišljanja, djela ili nedostatak istih, nose jednu vrlo simptomatičnu, nacionalno, geografski, demografski vrlo ravnomjerno raspoređenu, karakteristiku. Svi se nadaju/nadamo da će „biti bolje“. Kako i zašto će biti bolje, zbog čega i na čemu realnom je taj budući boljitak zasnovan, to meni, njima, nama nije jasno. Valjda, tu ulazi u igru vjera, taj element neargumentovanog nadanja, vjere u bolje sutra, čak i onda kada nema ama baš nikakvog realnog uporišta. Biće bolje, akobogda! Tu se ja upitam, a šta ako neće? Šta ako je naša zemlja, društvo imalo svoj vrhunac, najbolje godine i sada smo na putu propadanja? Ekonomski, kulturološki, društveno. Bi li smo prepoznali i da jesmo?  Mojoj djeci će znači biti gore nego meni. A ja nisam ništa uradio da to promijenim. Baš kao ni vi.

Ne mogu se oteti dojmu, da iako svi osjetimo kamo idemo, i da to realno nikako ne može biti dobar smjer, da znakove, signale, velikim slovima ispisane natpise,  vrlo jasne činjenice jednostavno ignorišemo. Možda i ne ignorišemo, ali zapravo nemamo nikakav komentar, a posebno ne akciju, odgovor na to.

Zadnjih desetak godina privatni biznis i poduzetništvo idu iz vrlo lošeg u gore, a bez potpuno jasne definicije šta je najgore. Zadnje tri-četiri godine, zajedno sa mojim prijateljima, koji su također vlasnici firmi u BIH, valjda bodreći jedne druge, komentarišemo kako treba još samo ovu godinu „stisnuti zube“. Govorimo jedni drugima, kako ko preživi ovu godinu, naredne godine biće lakše. Problem u svemu tome je što tako govorimo zadnje četiri godine, a svake godine je gore i gore. Manje posla, manje novca, manje radnika.  Manje novca znači manje događaja, manje sporta, manje kulture, manje muzeja. Manje novca, a više blokiranih računa.

Jednom mjesečno u medijima se pojavljuju natpisi o sve većem broju blokiranih računa firmi. Uz uvećani broj blokiranih računa firmi, ruku pod ruku idu i podaci o većem broju nezaposlenih. Trenutno u BIH broj penzionisanih jednak je broju zaposlenih što je rezultat desetogodišnjeg negativnog trenda, a broj zaposlenih se i dalje kontinuirano smanjuje. I na sve ove podatke, činjenice, novinari, političari, radnici, penzioneri, umjetnici, poduzetnici, ljudi, društvo reaguju kao na vijest o sutrašnjoj vremenskoj prognozi.  Sad je oblačno, ali razvedriće se.  Mora da hoće.

Društvo i društveno-ekonomska kretanja nažalost nisu vremenska prognoza i ništa se ne dešava samo od sebe. Sunce ne mora izaći i sutra ne mora biti bolje. Čak štaviše, sigurno neće biti bolje.  Društvena i ekonomska kretanja vrlo su uzročno-posljedično vezani procesi sa manje-više predvidiljvim rezultatom.  Ako se posljednjih desetak godina kreditno zadužujemo izdavajući obveznice, te zadužujući se kod MMF-a, istovremeno ne stvarajući resurse u privredi koji će moći otplaćivati posuđene pare i kamate, jedini mogući zaključak da će opet i naredne godine biti manje novca i više nezaposlenih. Istovremeno, kako koja vlast dolazi, nesposobna da bilo šta napravi, zadužuje se kako bi „pregrmila“ svoj mandat, a istovremeno bilo kojoj narednoj garnituri vlasti nakon njih otežala tj. pogoršala startnu poziciju. Nova vlast, opet će kao izgovor uzeti prethodnu, naslijeđene dugove, što i jeste realna pozicija, ali će i oni izabrati novo zaduženje, bez  kapaciteta, znanja i sposobnosti da se realne promjene učine. Oni će također proći svoj mandat, drugi će doći i ciklus se nastavlja. Sve do trenutka kada ne budemo bili potpuno siromašni i bijedni. Mnogo više nego što smo to sada.


Jedine brojke koje će rasti, uporedo sa nedostatkom novca, jest stopa kriminala. Pored ovoga rasti će i broj iseljenika, mladih ljudi koji u nedostaku mogućnosti za egzistenciju, kako materijalnu, tako i intelektualnu, kulturnu i duhovnu, odlaze iz ove zemlje. Njihovim odlaskom progresivno će se smanjivati i mogućnost promjena na bolje te ćemo i dalje biti na putu propadanja bez realnih kapaciteta da kao društvo nešto promijenimo.

Naime, ključ propadanja, pored realnih, vrlo osmišljenih nedostataka društvenog sistema i mehanizama za funkcionisanje, jeste nezanje. Neznanje koje je prisutno u svim sferama društva. Od biznisa, kulture, a posebno politike.  Upravo zbog neznanja, nedostatka sposobnih ljudi, sistem je napravljen po mjeri neznalica i nesposobnih, koji će i nas i njih odvesti na put propadanja. Upravo zbog neznanja, danas imamo političare, šefove stranaka koji su bili mesari, vodoinstalateri,  portiri, koji realno nemaju znanje, sposobnost, a ni iskren motiv da stvari promijene.  Ako ne bude mladih, a neće ih biti, sistem kakav trenutno jeste, može biti samo gori. 

Ako ste mišljenja da gorih, korumpiranijih i nesposobnijih političara ne može biti, sačekajte još desetak godina. Da li vam sadašnja mlađa generacija, po onome što zna, onome o čemu je i kako učila, i na šta se mogla ugledati, obećava bolje ili obećava gore od onoga u čemu mi živimo? Ako smo mi imali ovakve političare, primitivce i neznalice za meritorne prvake društva naša djeca, ako ništa ne promijenimo, mogu imati samo gore.
Kažemo, tješimo se, biće, mora biti bolje. 

A šta ako nikada ne bude bolje?


Samo od sebe sigurno neće.

No comments:

Post a Comment