Tegobom do zvijezda

Baš u ovo doba prošle godine, sada već bivša djevojka, lobirala je odlazak u jedno amsterdamsko kino. Bilo je vrijeme Festivala međunarodnog dokumentarnog filma u Amsterdamu (IDFA), inače vrlo poznatog i priznatog festivala tog tipa. Nisam pasionirani ljubitelj niti znalac filmske umjetnosti niti filmova, ali pogledati dobar film volim. Voljela je bosanca i hercegovca, pa otuda i sugestija da se ide gledati baš film čija je radnja smještena u našoj zemlji. Iako program nisam niti pogledao, baš kao ni raspitao se o nazivu, priči filma, znao sam o čemu će biti. Na jedan ili drugi način o prošlosti, o ratu, o tegobi. Nisam htio da idem, ali sam na kraju popustio pod pritiskom. Pogriješio iznova. Očekivano, radnja filma je bila smještena u ratnu Bosnu i Hercegovinu, a tema filma je bila trgovina ženama koja je u ratnom periodu cvala u našoj zemlji. Brutalnost filma i scena, tjerala je i moj pogled od ekrana. Moja djevojka je par puta i zaplakala, tražila da izađemo i prestanem gledati film. Nisam htio, insisitirao sam sada kada smo došli, da ga odgledamo do kraja. I jesmo. Taj dan čitava je publika dobila dozu najčišće i najteže bosanske tegobe, koju ni veseo i opušten grad, kao što je Amsterdam, nije mogao da odagna narednih dana i mjeseci. To je bila lekcija, nova za nju, za mene stara, da bosansko-hercegovačke filmove i filmove o bosni i hercegovini jednostavno ne treba gledati. Nije zdravo.

Ovogodišnji filmski festival Berlinale počinjao je baš tu sedmicu kada sam bio u Berlinu. Filmskoj industriji, možda čak više nego publici, jako bitan događaj. Upravo berlinska smotra i eventualni zapažen nastup, brojnim režiserima, autorima i glumcima znači odškrinuta vrata prema zvjezdanom  filmskom nebu. Evropskom, pa možda i američkom.  Ovog puta na sugestiju sestre, biramo film hrvatskog autora Bobe Jeličića, čija je radnja smještena u Bosni i Hercegovini, u Mostaru. Premijera, ali za mene bez iščekivanja. Znao sam o čemu će biti. Znao sam da idem po još jednu dozu.

„Obrana i zaštita“ film je o Slavku, hrvatu u postkonfliktnom Mostaru, mjestu izražene, što realne, što artificijalne podjele među ljudima, mjestu sukoba, što realne, što artificijelne dezorijentiranosti, a sigurno mjestu stagnacije. Glavni lik kojeg tumači odlični Bogdan Diklić, na rascjepu je između moralno i emotivno ispravnog izbora odlaska na dženazu svom netom umrlom prijatelju, bošnjaku, sa „one tamo“ strane Neretve, i nametnutog okvira ponašanja, podjele i potrebe za pripadnošću i izborom „svoje“ strane grada. Jačina moralne dileme, koja naglašava prisutnost podjele i efekat prethodnog rata i na najbanalnije, pa i najmorbidnije elemente svakodnevog života – ritual i običaj oproštaja od pokojnika, dodatno je pojačana Slavkovim strahom od gubljenja pozicije u očima pripadnika „svog naroda“. Ovaj strah predstavljen kroz kontinuiranu zabrinutost da li ga jedan od zvaničnika kantona, očigledno hrvatske nacionalne pripadnosti, a od kojeg je Slavko tražio ili očekuje rješenje publici nepoznatog problema,  koninutirano izbjegava. Rezultat je to, nanova straha, da ga je tom zvaničniku, Slavka neko od „njegovih“ okrarakterisao kao nekoga ko se druži, komunicira tj. nije razdvojen od „onih tamo“. Straha od društva i instutucija koje preferiraju podjelu. Film je prepun izuzetno dugih, tjeskobnih kadrova, a većina je snimana kamerom iz ruke, koja naglašava dezorijentirnost. Fokus je konstantno na licima i likovima ljudi, a pozadina, grad u kojem se radnja dešava, i na jednoj i drugoj obali, u mutnom. Čini mi se sličnog razloga,  fokusa na lik, dramu i tegobu kroz koju Slavko prolazi. Kako sam režiser reče to je bilo neophodno, kako, pazite, parafraziraću, „film ne bi izgledao na razglednicu, obzirom da na prelijepe predjele u samom gradu“. Film završava bez posebnog rezultata, Slavko je otišao na dženazu, a zvaničnik od kojeg očekuje sastanak i rješenje nekog problema, ga ipak na kraju poziva, te se film završava čekanjem zvaničnika da ga primi.

Težak i  tjeskoban film. Većina bi ljudi rekla i reći će realan. No, zaista je li i potreban? Šta je autor htio reći, postići sem publici dati novu dozu tegobe? U sesiji pitanja i odgovora, kaže htio je konstatirati realno stanje u Mostaru, obzirom da je on sam rodom iz tog grada. Inače živi u Hrvatskoj.  Htio sam ga pitati, zašto nije snimio sličan film u Vukovaru, sigurno mjestu gdje ima iste ako ne veće tjeskobe i frustracije. Htio sam ga pitati zašto nije snimio film o nekom Nedeljku i Anti, pa pokazao razrušeni i neobnovljeni Vukovar u srcu evropske Hrvatske. Htio sam ga pitati smatra li da 20.000 ljudi koji se protive ćirilici u Vukovaru, imaju dovoljno straha, otpora, mržnje prema drugačijem za jedan berlinski film? Ali nisam.

No, jesam se javio za riječ. Rekao sam da sam nevoljko došao da gledam, jer sam znao da će film biti tegoban, i da mi je zapravo dojadilo slušati i gledati tjeskobne filmove o Bosni i Hercegovini. Pitao sam ga da li misli da li će, kada i da li će ikada filmski umjetnici i radnici uspjeti naći inspiraciju za film čija je radnja u Bosni i Hercegovini ili vezan za Bosnu i Hercegovinu, a da ne bude vezan za rat. U narodu rečeno, da ne bude crnjak. Režiseru se pitanje nije svidjelo, te je rekao kako bi mogli snimati u ružičastoj perspektivi i praviti se da to nije tako, ali to ne bi bilo realno i da bi to bila fikcija. Bobo je dobio je aplauz, a ja nisam dobio priliku da repliciram. Da jesam pitao bih ga slijedeće.

Pitao bih ga, kada i ako je šetao Berlinom, da li je možda vidio centralni dio grada, gdje okruženi i ograđeni bilboardima bukvalno u blatu i ruševinanama, u šatorima koji podsjećaju na indijanske, samo napravljeni od otpada, u 2013 godini, u glavnom gradu moćne Njemačke žive beskućnici. Bolesni, prljavi, jadni, škart tog sistema. Rekao bih mali konflikt sa crvenim tepihom festivala. Je li ikada bio u Parizu, gradu svjetlosti, i vidio hiljade beskućnika koji spavaju po ulicama? Morala dilema za parižane. Je li bio u Briselu i vidio romske porodice kako žive u holu željezničke stanice u centru grada, na dušecima, okruženi koferima, prljavštini i propuhu? Strahuju li oni od EU administracije? Pitao bih ga je li mogao snimiti film o ljubavi koja prevazilazi granice, kojih Mostar sigurno ima. Pitao bih ga je li mogao snimiti film o mladim ljudima, koji i u takvom, post-konfliktnom društvu uspjevaju i postaju poznate i priznate ličnosti. O mladim i uspješnim bosancima i hercegovcima koji rade u Google-u, Svjetskoj Banci, IMF-u itd?. Htio sam ga pitati da li misli da je mogao pokloniti svom gradu film kojim će se mostarci ponositi? Je li mogao svojoj Hercegovini pokloniti film o prelijepoj pećini Vjetrenici, Hutovom Blatu, mladom hercegovcu koji se vraća u Hercegovinu i uživa u prelijepom suncu, ukusnoj hrani, lijepim mostarkama, mirisnim mostarskim noćima i ledenoj Neretvi?  Može li se snimiti film o Tim Clancy-iju, amerikancu koji je u našoj zemlji, posebno u Hercegovini, pronašao veću radost i zadovoljstvo životom nego bilo gdje drugo na svijetu? Možda se mogao snimiti film o uspješnim društvima zapada, konfliktima i rješenjima koje su ta društva našla da bi sada živjela u miru?

Mogao je i može se. I to je također realno stanje stvari. I to je konstatacija situacije, samo je pepsektiva i svrha malo drugačija. Nikakva fikcija, samo zbilja, tačnije dio iste.  Za publiku pozitivnija, edukativnija i inspirativnija. Pokazati da se može i treba bolje. Da se može uspjeti i može živjeti. Biti pobjednik,a ne gubitnik. Stvar je izbora i interesa. Možda i umijeća.

Nije nikakvo umijeće u pustinji naći zrno pijeska, niti u moru naći slanu vodu. Za mene je umjetnost u pustinji pronaći život, na moru vidjeti kopno. Umjetnost, a kad se baviš javnim poslom i obaveza. Baš kao što bi afirmacija zemlje morala biti obaveza za radove koji se finansiraju parama te zemlje, u ovom slučaju Fondacije za kinematografiju BIH.

Naime, od tegobnog filma, zemlja neće imati nikakve koristi. Od pozitivnog, isto realnog, ipak hoće. Zašto ove druge ne stimulisati i dodijeljivati više poena pri evaluaciji projekata koji će se finansirati parama iz proračuna. Pa možda se onda nakon neke berlinske premijere sa Hercegovinom i Bosnom u glavnim ulogama, ne čuju tegobni uzdasi i zabrinuta pitanja iz publike „da li ima konflikta i sada“ i je li sada sigurno u našoj zemlji. Možda se tada umjesto uzdaha tegobe, čuju uzdasi oduševljenja prirodom, planinom, toplinom ljudi, a misli u glavama publike budu „moram tu zemlju vidjeti“. To bi nam bilo svima korisnije.

No problem u tome svemu tome, što je izgleda put do zvijezda popločan jedino pričama o bosanskom konfliktu, patnji i stradanju. Problem je što, na kraju, svima njima jedino bitno doći do festivala i festivalskih zvijezda, a najbrži put je tegobnim pričama. Oproban recept rekao bih.

BH tegobom do filmskih evropskih zvijezda. Moram reći da vam ne želim uspjeh u radu.